“BILA SAM NAJSRETNIJA TRUDNICA: Onda mi je muž REKAO da njegova LJUBAVNICA ČEKA DIJETE! Sve se SRUŠILO!”

Zanimljivosti
Podijelite sa prijateljima!!!

Svak živi sa svojim teretom, a moj je neuporedivo lakši od onog koji on nosi na svojoj duši, piše “Stil“…

“Nikad nisam vjerovala onim ljudima koji su pričali kako nisu prepoznali da ih partner vara. Smatrala sam da lažu – prije svega sebe. A onda se to desilo meni.

Imali smo divnu ljubavnu priču: Upoznali smo se na jednoj zabavi kod zajedničkih prijatelja. Odmah se sve poklopilo. Zaljubili smo se “do ušiju”. Viđali se svakodnevno, šetali, voljeli… Nakon godinu dana zabavljanja odlučili smo da se vjenčamo.

Oboje smo imali kakve takve poslove u struci, solidna primanja… Život je tekao laganim tokom. Nakon dvije godine brak odlučili smo da je vrijeme za bebu. Nakon nekoliko mjeseci pokušavanja, odemo kod doktora. Odmah su nam ustanovljeni neki “sitni” problemi te smo započeli liječenje.

Njegova podrška mi je značila sve. Bio je tako nježan, pun strpljenja i razumijevanja. Napokon se desilo! Ostala sam u drugom stanju. Mojoj sreći nije bilo kraja. Toliko sam bila zaslijepljena radošću da nisam primijećivala promjene oko sebe.

Svakodnevno sam sanjarila o bebi i o tome kako ćemo on i ja biti divni roditelji. Nisam mogla da isčekam porođaj.

S druge strane on je postao šutljiv, nervozan, nezadovoljan. Svaka sitnica bila je razlog za ogromnu svađu. Kad bi došao sa posla žalio se na umor pa je bio u stanju da prespava po nekoliko sati… Jednog dana mi je samo kliknulo, kao da sam progledala. Zapitala sam se: Zašto je on tako nesretan kada smo najzad nadomak toga da nam se ostvari najveći san – da postanemo roditelji? Počela sam da ga pritiskam sa pitanjima. Svađe su postale nesnosne. Jednog dana je istina samo pokuljala iz njega.

“Čekam dijete sa drugom ženom!” Rekao je to nekako između prkosa i plača. Ništa nisam razumijela. Mislila sam da je poludio, da priča nepovezano, a onda sam ga dobro pogledala. Posljednjih mjeseci je smršao, osjedio, nekako propao. Sada se vidno grčio, a lice mu je bilo sivkasto. Počeo je da objašnjava. Spetljao se sa tom nekom ženom sa posla koja je bila starija od njega par godina. Nije mislio. Nije bio svjestan šta radi. To mu je bio oduvni ventil zbog stresa koji smo prolazili zbog liječenja plodnosti. Sa njom je imao druge teme, koje nisu bila djeca.

Ona nikad nije ni mogla da zatrudni prije toga i zaboga pa ona ima 40 godina! Ali eto desilo se i to baš nekoliko dana prije nego što ću ja začeti. Ta druga žena sada ne želi da abortira jer je i ona sretna.

“Koji čovjek ne želi dijete, zaboga?!”, grca on dok priča užurbano i nesvjesno da ja blijedim, nestajem….

Čujem samo kao iz daljine da priča da ne zna šta sada da radi. Ne može da je ostavi. To dijete je njegovo. On je ne voli, bio je to samo se*s…..

Danima lebdim između sna i surove jave. Kada spavam imam nesnosne noćne more, a kada sam budna čeka me još gori scenario.

On je sada miran. Rekao mi je sve. Izgleda da i ne očekuje da ću ja nešto da uradim… Imam još dva mjeseca pred porođaj, teška sam i konstantno umorna. Doktor konstantuje normalnu trudnoću: “Ovako izgleda sretna i zdrava trudnica”, govori svojim studentima. A ja živim, a kao da ne živim.

Svi snovi su nestali….

Nikom ne pričam o njemu o njoj o toj bebi… Moji i njegovi ne znaju… Sramota me da kažem bilo kome. Najgore mi je što osjećam ako kažem nekome to će postati surova i teška istina… Ovako još mogu pred nekim da se pretvaram da je sve normalno… Jedno jutro se budim i dobijam ogromnu snagu – nadljudsku snagu. Uzimam torbu i pakujem par svojih stvari. Uzimam drugu torbu i pakujem dječje stvari. Okrećem par telefona i odlazim.

Iznajmila sam stan na drugom djelu grada. Zovem svoje i napokon im pričam sve. Oni šokirani, a ja hladna kao špricer. Pitaju da dođu, da pomognu… Odbijam.

On me zove, javljam se odmah. Ne želim da odlažem neizbježno. Želim da probleme riješim sad i odmah. Kažem mu da ne želim da ga vidim i da me ne zove. Kad se dijete rodi, vidjet ću onda šta ću i kako ću. On to ne prihvata – briga me! Za mene je sve rješeno!

Uskoro se porađam, dobijam moju malu djevojčicu. Sve ostalo prestaje da postoji. Tuga nestaje onog momenta kada mi je stavljaju u ruke. Nestaje i bijes i osjećam kako mu opraštam. Tu i tada shvatam kako je Bog veliki. Kako je udesio da svaki čovjek na ovu planetu dođe sa svrhom. Moja Čarna je došla kao čist blagoslov, kao obećanje da je na svijetu sve moguće…

Sada živimo same i sretne. Rodbina pomaže nesebično i hvala im zbog toga. Kada je Čarna napunila godinu dana smogla sam snage da ga pozovem da vidi svoje dijete.

Ovih dana ću mu reći da dovede svog sina da Čarna upozna brata… To dugujem svojoj kćerki, a njemu – njemu ne dugujem ništa. Voljela bih samo da nekako mogu da ga nikad u životu ne sretnem, ne čujem ništa o njemu – ni loše ni dobro, ali to na žalost, nije moguće. Svako živi sa svojim teretom, a moj je neuporedivo lakši od onog koji on nosi na svojoj duši!

loading...

Comments

comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *